Suvremeni japanski jazz – Hiromi Uehara

O japanskom se jazzu u našoj zemlji relativno malo zna. Možda će se bolji poznavatelji jazza prisjetiti nekih imena kao što su ona pijanistice Toshiko Akiyoshi, jedne od prvih i najvažnijih na američkoj jazz-sceni prošlog stoljeća i supruge poznatog američkog tenor-saksofonista Lewa Tabackina, potom također pijanistice Aki Takase, koja je davno gostovala i u Zagrebu, pa možda alt-saksofonista Sadaa Watanabe, trubača Terumase Hina ili pijanista Makota Ozonea iz japanskog Kobea, koji je duže vrijeme bio član sastava Garyja Burtona, također poznata zagrebačkoj jazz-publici s nastupa tog izvrsnog vibrafonista.

Pijanistica i skladateljica Hiromi Uehara
plijeni pozornost na jazz-sceni

Većina je imena japanskih džezista postala ponajviše poznata i europskom jazz-slušateljstvu preko američke jazz-scene i europskih gostovanja sastava u kojima su nastupala. Stariji poznavatelji jazza prisjetit će se možda samo razdoblja u Japanu nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kada su na tamošnjoj jazz-sceni dominirali big band Sharps & Flats i pjevačica Ella Vaughan, koja je svoje, ne baš inventivno, umjetničko ime kombinirala od prvih imena najpoznatijih američkih jazz-vokalistica Elle Fitzgerald i Sare Vaughan.

U ovom trenutku pozornost džezističkog svijeta plijeni novo ime, pijanistica i skladateljica Hiromi Uehara. Rođena u japanskom gradu Hamamatsu 26. ožujka 1979. i poznata trenutačno u svijetu jazza samo po imenu Hiromi, ona impresionira izvanserijskom tehnikom instrumenta, glazbenom svestranošću, velikom energijom te invencijom u smislu danas u jazzu uobičajena autorskog stvaralaštva. Zbog svih se tih značajki, kao uostalom i zbog atraktivnog fizičkog izgleda, našla i na naslovnicama brojnih svjetskih časopisa jazza, a njezinoj je popularnosti pridonijela svakako i zadnjih godina objavljena jazz-diskografija kao i ne baš beznačajan utjecaj jazz-pijanista Georgea Weina, direktora glasovitog Newport Jazz Festivala te potpore poznatog jazz-kontrabasista Stanleyja Clarka. Glazbeno su na njezin rad utjecali pijanisti, pokojni Cedar Walton i, što je svakako zanimljivo, vrlo moderan Jacky Terrasson, te se već na temelju tih značajki može govoriti o stilskim obilježjima i interpretacijama pijanistice Hiromi.

Dosadašnja relativno bogata diskografija ostvarena solističkim izvedbama ili s klasičnim triom kao i solo turneje najbolje pokazuju sav talent japanske pijanistice. Među tim već brojnim ostvarenjima vrijedi istaknuti Spectrum iz 2019, Live In Montreal iz 2020. te napose snimke njezina trija ostvarene s kontrabasistom Anthonyjem Jacksonom i bubnjarem Simonom Phillipsom, u projektu nazvanu Desire. A to su samo neka od njezinih dosadašnjih ostvarenja, a stječe se dojam da, barem za sada, Hiromi najviše voli svirati solo glasovir i tim instrumentom realizirati svoje originalne glazbene zamisli.

Nadamo se da ova rubrika posvećena japanskoj jazz-pijanistici Hiromi neće u procjenama njenih džezističkih vrijednosti pogriješiti kao što nekad davno nije ni u slučaju vokalistice Cécile McLorin Salvant, u ovom trenutku jedne od vrhunskih solistica američke jazz-scene.